Pinokio

Svi smo mi čuli za priču, ali da li ste zaista pročitali knjigu Pinokio? Moje dijete i ja smo je pročitali i moj dojam o knjizi bio je znatno drugačiji nego kada sam je nekada davno čitala u okviru školske lektire.

Zapravo, u tom lutku-dječaku prepoznajem mnogo osobina usvojenog djeteta, uključujući i nepostojanje emotivne veze sa ocem odmah nakon lutkovog „buđenja“, uz istovremeno postojanje iskrene želje da bude dobro dijete i uradi ono što je ispravno. Čak i greške koje lutak pravi u svom neznanju podsjećaju me na dijete koje je prethodno odrastalo u izoliranom okruženju poput doma za djecu bez roditeljskog staranja, a potom izašlo u „vanjski“ svijet potpuno neiskusno i bez socijalnih vještina. Kao takvo, dijete lako pada pod loš uticaj, iako se trudi da bude dobro. Ima u sebi želju da bude pravo dijete svom roditelju, ali ne zna kako, pa konstantno pravi bespotrebne i besmislene greške. Tek kada lutak nauči da njegova djela imaju posljedice i da se s tim posljedicama mora suočiti i prevazići ih, on postaje „pravi“ dječak. Dijete se u stvari socijalizira i konačno postaje dio zajednice.

Ono što je interesantno je da je Pinokio možda jedina knjiga (a pročitali smo ih nekoliko u okviru redovnih čitanja koja sam organizovala s djetetom) za koju je dijete pokazalo iskreno interesovanje. Dijete je od dječijih priča i druge literature koju smo čitali jedino moglo da razumije i da se saživi sa tim drvenim lutkom. Dok smo čitali knjigu, često se spominjalo da lutak ima dobro srce, a moje je dijete često mene pitalo da li i ono ima „dobro srce“. Ja sam uvijek odgovarala potvrdno, i bila sam dirnuta načinom na koji je dijete doživjelo ovu priču.

I meni je knjiga promijenila perspektivu. Bez čestog napominjanja da lutak ima namjeru da bude dobar i da mu je srce dobro, čitajući knjigu, mogao bi se lako steći dojam da se radi o djetetu koje misli samo na sebe i koga je briga ko će brinuti i ko će biti povrijeđen njegovim postupcima. Slično je i sa usvojenom djecom. Oni koji nemaju priliku da ih bolje upoznaju, vide samo dijete koje ne sluša, koje pravi gluposti, koje neprimjerenim ponašanjem skreće pažnju na sebe i koje sekira svoje nove roditelje.

Drago mi je da sam imala priliku knjigu pročitati iz jedne sasvim nove perspektive u ulozi hranitelja. Moje razumijevanje djela dobilo je sasvim drugu dimenziju, kao i moje razumijevanje djeteta koje sam uzela na brigu. Kao što je i Pinokio postao „pravi dječak“, nadam se da će moje dijete jednoga dana da postane socijalno prilagođena, odgovorna odrasla osoba.