Očinska figura

Uvijek kada se govori o djeci, kao najvažniju osobu u dječijem životu izdvajamo majku. To nije pogrešno, ali prečesto se zanemaruje važan uticaj koji u odgoju djeteta ima otac.

Ja sam „samohrani“ hranitelj. Stavljam riječ pod navodnike jer imam punu podršku svoje porodice. Kao majka, uspjela sam da zauzmem svoje mjesto u životu djeteta, ali česte su prilike kada osjetim da dijete treba i onaj drugi aspekt roditeljstva – očinsku figuru. U očima djeteta, majka je ona koja brine i njeguje, a otac je neko ko brani i čuva. Majka je nježnost, a otac je snaga.

Iako me dijete prihvatilo kao zaštitnika, imala sam situacije gdje je tražilo nekoga ko bi zauzeo položaj oca u našem domaćinstvu, onako kako je dijete zamišljalo tu ulogu. Tako mi je često predlagalo da se udam za nekoga od komšija ili prijatelja ko se djetetu činio kao očinska figura, pa sam morala dati pojednostavljeno objašnjenje da udaja nije nešto u šta se ulazi tek tako.

Nakon nekog vremena, dijete je prestalo tražiti zamjenu za oca u svim simpatičnim odraslim ljudima, ali i sada osjetim da bi očinska figura bila od velike pomoći u odgoju i usmjeravanju djeteta.

Moji roditelji pomažu, ali oni su dedo i nana, i dijete ih tako i doživljava. Njihova uloga, iako odgojiteljska, nije da budu roditelji, nego upravo to što jesu, i ta uloga im omogućava da djetetu udovoljavaju više nego što ja smijem ukoliko želim da održim ključni nivo discipline kod djeteta. Dijete to podsvjesno razumije i ne očekuje ni od mene, ni od njih, da budemo nešto drugo.

Moja sestra je velika pomoć u aspektu discipline. Iako voli ponekad da ugodi dječijem zahtjevu, ipak je stroga kada treba ukazati na neprihvatljive obrasce ponašanja. Interesantno je da dijete mnogo lakše prihvata njene primjedbe nego moje, iako mi se ponekad čini da je moja sestra prema njoj strožija od mene.

Imam i druge prijatelje i rođake koji su djetetu dragi i u čijem društvu se zaista trudi da bude najbolja verzija sebe. Nastojim da ih češće viđamo, jer njihove primjedbe potvrđuju moje, i pomažu mi da dijete shvati da moji zahtjevi nisu puko „teroriziranje“, nego da imaju svoju svrhu (iako imam dojam da do danas dijete nije razumjelo koja je to svrha).

Pomaže i druženje sa bratovom djecom i djecom drugih rođaka, iako je trebalo vremena dok je dijete uspjelo da s njima uspostavi komunikaciju, jer je odrastalo u različitom okruženju, pa kada je tek došlo, naprosto nisu znali kako da se zajedno igraju. Taj problem je, srećom, brzo prevaziđen, a djetetu kontakt sa drugom djecom u porodici pomaže da razluči prihvatljive od neprihvatljivih dječijih ponašanja mnogo lakše nego kada to pokušavaju da mu objasne odrasle osobe.

Iako mi je žao što dijete nema pravu očinsku figuru u životu, to me nije pokolebalo u hraniteljstvu, jer u mojoj porodici dijete ima mnogo bolju priliku da se razvije u socijalno adaptiranu i zdravu odraslu osobu nego što bi to imalo u domu za djecu bez roditeljskog staranja, u kojem je nemoguće da iko posveti pažnju i ljubav samo jednom od mnoge djece koja tamo rastu. Napredak djeteta, od ponašanja, do obrazovanja, potvrđuje da je lijepo, ali nije ključno biti u braku da bi se djetetu koje potiče iz nezdravog porodičnog okruženja pomoglo.

Međutim, ponovo ističem da je potrebna pomoć šire porodice i da hraniteljstvo nije nešto što jedna osoba može iznijeti sama. Upitno je može li to bez pomoći učiniti i bračni par. S druge strane, ukoliko porodica uskoči u ključnim trenucima, nema prepreke koja se ne može prevazići, a dijete osjeti atmosferu saradnje, međusobnog uvažavanja i pomoći, i takvu atmosferu prihvata kao normalno stanje umjesto onog u kojem se, ne svojom krivicom, ranije nalazilo. Djeca uče od odraslih i računam da će, dok postane punoljetno, usvojiti obrasce ponašanja koji će zamijeniti one sa kojima se dijete susretalo u svom ranom djetinjstvu. Dijete moja porodica već doživljava kao naše i, kao takvo, uvijek će imati podršku svih mojih rođaka u odrastanju i u izgradnji samostalnog života u budućnosti.