Skretanje pažnje na sebe

Ljudi su društvena bića i imaju potrebu da budu primijećeni. Nekima je ta potreba toliko jaka da žele da ih prepoznaje cijeli svijet, a nekima je dovoljno da znaju da imaju pažnju onih koji su im najbliži.

Sva djeca imaju potrebu da ih prepoznaje i na njih obraća pažnju minimalno njihova majka. Takva potreba je ostala nezadovoljena kod djece kojima je uskraćena majčinska ljubav i pažnja. Zbog toga će takvo dijete intenzivnije pokušavati da skrene pažnju na sebe.

Dva su moguća načina da nas neko primijeti: ili možemo učiniti nešto izuzetno dobro, ili možemo učiniti nešto neprimjereno, što odudara od opšteprihvaćenih normi ponašanja u društvu. Kako je prvi način teži i zahtijeva neku posebnu vještinu ili znanje, nije teško zaključiti koji način će dijete upotrijebiti za skretanje pažnje na sebe.

U prvim danima boravka kod mene, moje dijete je proizvodilo svakojake zvukove: skičanje, cičanje, revanje, hroktanje, lajanje, mjaukanje, dahtanje, cviljenje, graktanje, i ne mogu više ni da se sjetim šta sve još – bio je to cijeli spektar neartikulisanih glasova kojima se nastojala skrenuti pažnja, a kada bi dobilo pažnju, dijete nije znalo reći šta želi, pa je često reakcija bila drsko „Šta me gledaš?“, dakle potpuno suprotno od onoga što je dijete zapravo željelo.

Slično ovome, i fizičko ponašanje djeteta je često bilo prenaglašeno, nemirno, neobuzdano, ponekad i takvo da dijete rizikuje ozljedu, a reakcije na fizički dodir često grube i neadekvatne. Ukoliko se djetetu neko svidi, nerijetko će takvu osobu „zaskočiti“ u pokušaju da je zagrli, a osobe koje ne prihvati na prvu će odgurnuti od sebe. I jedna i druga reakcija su pretjerane, pa je potrebno djetetu pomoći da obuzda svoje reakcije i da ih uskladi sa ponašanjem druge osobe sa kojom pokušava ostvariti kontakt.

Već sam jednom ranijom prilikom konstatovala da dijete u početku na sve govori „ne“, čak i na ponuđenu čokoladu, prije nego što odluči da je ipak želi. Slično je i sa ponašanjem. Dijete silno želi da bude primijećeno, ali kada to ostvari, reakcija djeteta je odbijanje. Ovo odbijanje dešava se zato što, kada skrene pažnju, dijete ne zna šta bi dalje, pa se prepadne i odbaci onoga čiju je pažnju skrenulo, a konačni rezultat je da ljudi smatraju dijete bezobraznim i savjetuju svoju djecu da se drže podalje. Razumljiva reakcija, ali veoma tužna, kada malo razmislite o svemu.

Kada je dijete samo, ili kada niko ne obraća pažnju na njega, možda ćete primijetiti da često priča samo sa sobom i klati se slično kako to čine djeca sa autizmom. Ukoliko pažljivo obratite pažnju na to šta dijete priča, steći ćete prilično dobru sliku o okruženju u kojem je boravilo prije nego što je došlo kod vas.

Ako djetetu posvetite dio svog vremena svaki dan, opazićete da se hiperaktivnost djeteta smanjuje, pažnja onome što mu se komunicira povećava, a spektar neartikulisanih glasova postaje sve oskudniji. Nakon više mjeseci, moje dijete se više nikako ne klati, već neko vrijeme nemam primjedbe iz okoline na neadekvatne pokušaje zagrljaja drugih osoba, a i glasanje se svelo na poneki mjauk, lajanje ili graktanje, a raniji spektar glasova je uglavnom zamijenjen upornim ponavljanjem „mama, mama, mama, …“ na koji nema konkretnog odgovora kada se javim.

Sve u svemu, napredak je vidljiv, dijete je mnogo samopouzdanije nego što je bilo, a posljedično je i ponašanje umjerenije i kontakti smireniji. Pozitivne promjene kod djeteta daju nadu da će, vremenom, neadekvatno ponašanje potpuno da nestane, a posljedično će i odnos okoline prema djetetu da se popravi, što će omogućiti da se dijete potpuno socijalizuje i, kada odraste, bude punopravan i koristan član zajednice.