Dijete i pojam “smrti”

Smrt je pojava koja je predmet brojnih filozofskih i vjerskih rasprava i razmišljanja i, ako zanemarimo biološki aspekt prestanka života, niko ne može dati precizan odgovor šta je smrt, a još manje šta se dešava nakon što neko umre.

Međutim, to ne znači da vas dijete neće pitati o tome. Prihvatiće svaki odgovor koji mu date, ali svejedno će često ponavljati ovo pitanje.

Mene je iznenadilo što je dijete u prvom periodu boravka kod mene često pitalo: „Da li ću ja otići u Džehennem kada umrem?“. Zaista nisam mogla da se ne zapitam šta li je neko govorio tom jadnom djetetu. Da li je moguće da se djeci prijeti da će u pakao zato što ne slušaju? Prvo sam se fokusirala na to da uvjerim dijete da djeca ne mogu toliko zgriješiti da budu kažnjena na taj način, ali da treba da se trudi da bude dobro da bi ostalo dobar čovjek i kada odraste.

Ponekad će pitanje biti jednostavno, odnosno koncipirano tako da traži potvrdu vaše ljubavi. Na pitanje „Šta će se desiti ako ja umrem?“, možete dati vrlo jednostavan odgovor „Ja ću biti vrlo tužna“ i taj odgovor će zadovoljiti dijete, koje će nastaviti svaki dan da postavlja isto pitanje kako bi dobilo isti taj odgovor. Ako date neki drugi odgovor tipa „Svi mi ćemo jednom umrijeti“ dijete neće biti zadovoljno odgovorom i to ćete odmah vidjeti na njemu. Dakle, zaboravite filozofiju i šaljite poruke ljubavi.

Ponekad će dijete pitati i druga pitanja. Da li će dijete vidjeti svoje drugove? Da li će i na drugom svijetu biti kamiona? Kako izgleda Džennet? Koga sve ima tamo? Da li ću vidjeti Boga kada umrem?

Ovo su već malo teža pitanja, ali treba ih pojednostaviti. Djetetu treba reći da ne očekuje smrt uskoro, ali jednom, kada odraste i ostari, i bude imalo svoju djecu, unuke i možda praunuke, onda će, ako je bilo dobar čovjek, sretno da preseli na drugi svijet. Uvijek naglašavam dug život, iako sam već djetetu rekla da niko ne može znati koliko će dugo ko poživjeti, jer želim da dijete sanja o svojoj budućnosti na ovom svijetu, a imaće vremena da razmišlja o drugom kada jednom ostari. Sada je prerano. Treba živjeti i rasti, učiti i igrati se, odrasti u odgovornu osobu.

Teško je kada dijete čuje ili sazna za smrt drugog djeteta ili djece. Tada obično uslijedi puno pitanja. Kada je moje dijete upisalo područnu školu u mom mjestu stanovanja, u razredu se desila pogibija djevojčice u saobraćajnoj nesreći. Iako se još uvijek nisu poznavali, smrt djevojčice je ostavila utisak na moje dijete, koje je osjećalo potrebu da često razgovara o tome i da puno puta postavi ista pitanja o životu i smrti.

Prije godinu (ili dvije?) neki je čovjek skočio sa zgrade koja se nalazi pored dječijeg parka. Nažalost, moje dijete je bilo u parku. Bez obzira što je već prošlo poprilično vremena, opet je nedavno pokrenulo priču o tome. Naročito zato što je čulo da sve samoubice idu u Džehennem. Dirnuta sam što moje dijete saosjeća sa čovjekom kojeg nije ni poznavalo. Odgovaram da samo Bog određuje ko gdje ide i da nije na nama ljudima da osuđujemo tuđe odluke. Razmišljam o tome šta depresija uradi ljudima. Taj čovjek nije ni pomislio da bi moglo biti djece u parku kada se bacio kroz prozor. Moje dijete je povrijeđeno, iako se to ne čini tako. Ali, drago mi je kada vidim empatiju u toj maloj duši. I volim svoje dijete još više zbog toga. Tu sam, razgovaraćemo, prevazići ćemo i tu dodatnu, bespotrebnu traumu, a ti samo nastavi da budeš dobra duša, drago moje dijete.