Snaga riječi

Često razmišljam o svom pristupu odgoju i preispitujem da li sam negdje pretjerala ili sam u nekom aspektu previše popustljiva. Iako me dijete puno toga naučilo, i dalje čitam savjete za roditelje i razmišljam da li su, i u kojoj mjeri, primjenjivi u mom slučaju. Ne kažem da su pogrešni, ali svako dijete je različito, pa uvijek prije nego što se odlučim primijeniti neki savjet, razmotrim koje reakcije djeteta mogu očekivati i koliko trebam biti uporna oko nečega što možda neće donijeti rezultate, ali će potencijalno obeshrabriti dijete.

Stalno se podsjećam na to da je dijete odraslo u okruženju koje mu nije pružalo potporu i ohrabrenje, zbog čega je izostalo savladavanje nekih stvari koje djeca u tim godinama već znaju, a to posljedično znači da treba u pristupu djetetu uzeti u obzir da se mora krenuti ispočetka, od samih osnova.

Nekada se ljudima čini da dijete odbija nešto da uradi iz bezobrazluka, ali moja opažanja su da dijete nije dobro savladalo neke aktivnosti, a nije spremno to da prizna, pa izbjegava da uradi šta se od njega traži iz nesigurnosti, a ne iz inata. Nekada se i inati, ali takav inat obično je dio „igre“ i način skretanja pažnje, pa dijete, kada zadovolji potrebu za pažnjom, bez poteškoća uradi šta se od njega traži.

Najgore je što u situacijama kada dijete „izvoljeva“, često uslijede riječi tipa: „kako to ne znaš“, „ovo zna i malo dijete“, ili nešto slično, što kod djeteta izaziva osjećaj stida i, što je još gore, dijete stiče uvjerenje da je „glupo“ i „nesposobno“.

Puno sam o ovome razmišljala posmatrajući ponašanje svog djeteta. Odlučila sam da pažljivo kontrolišem svoje riječi i da uvijek kada dijete nešto uradi loše, rečenicu počnem sa: „hvala ti što si uradio/la to-i-to“, a onda ukažem na to da može još malo bolje, tako što će sljedeći put dijete da uradi još nešto čime će popraviti svoj učinak. Ako vidim puno nedostataka, ne ukazujem odmah na sve, nego na one za koje znam da će ih dijete bez poteškoća uraditi drugi put, kada ću mu ukazati gdje još ima prostora za poboljšanje. Gdje je potrebno, učestvujem u aktivnosti, kako bih djetetu pokazala primjerom šta se radi, a onda mu polako prepustim da samostalno odradi šta je potrebno.

Dijete je veoma nesigurno i treba vašu potvrdu onoga što radi da bi steklo samopouzdanje i uvjerenje da zna samostalno dobro odraditi zadatak. Zato „hvala“, „bravo“, „super si to uradio/la“ mora biti mnogo češće izgovoreno od „ovo ti ne valja“, „nije loše, ali može i bolje“, „nisi se potrudio/la“, bez obzira što je svaka od ovih rečenica vjerovatno istinita.

Moja sestra ima običaj da kaže: „Istina je precijenjena“ i u mnogim slučajevima je potpuno u pravu. U pravilu sam protivnik laganja, ali ako će istina povrijediti nekoga, može se ublažiti ili prešutjeti. Dodatno, kada su u pitanju osjetljiva djeca, kao što je dijete koje je raslo u nezdravom okruženju, ne treba dozvoliti „grube“ šale, koje u pravilu vrijeđaju neku osobinu osobe prema kojoj je šala upućena. Samouvjerene osobe neće se uvrijediti, čak će se nasmijati svojoj (obično šalom preuveličanoj) negativnog osobini, ali dijete koje ste uzeli na brigu nije samouvjereno. Naprotiv, do srži je nesigurno i isprepadano i treba ga poštedjeti ove vrste humora kad god je moguće.

Ukoliko bude izloženo ovakvom humoru na ulici (a hoće), treba u razgovoru ukazati da možda ima neku manu, ali je zato dobro u nečemu drugom, pa možda malo i preuveličati pozitivnu osobinu djeteta kako bi dijete osjetilo da i ono vrijedi, bez obzira na nedostatak. Dobro je da ukažete i na neku vlastitu osobinu kojom niste zadovoljni, kako bi dijete shvatilo da nesavršenstvo ne mora biti razlog da nema samopouzdanje. Često ukazujte djetetu na njegove dobre osobine. Ne možete pretjerati.