Ali, svi to rade…

U članku „Loši uticaji“ dotakla sam se teme uticaja okoline na ponašanje djeteta. Tada sam se bavila ponašanjima uzrokovanim pojavama i uzorima današnjeg društva.

Međutim, ne treba zaboraviti i neke uobičajene poroke koje imaju sasvim prosječni, fini ljudi, kao što su konzumiranje alkohola (koje nije prešlo u alkoholizam), pušenje, korištenje psovki u svakodnevnom govoru, nepotrebno trubljenje ili vrijeđanje drugih učesnika u saobraćaju (bez obzira što se dešava u kabini vlastitog automobila i drugi učesnik ne može čuti uvrede).

Ne govorim ovdje o ljudima koji su hedonisti, sebični, i slično, niti o onima koji su poklekli pod teretom svakodnevnih obaveza i počeli se opijati ili uzimati drogu, nego o onima koji čuvaju svoje porodice, pošteno rade svoj posao i ne misle nikome zlo. Dijete prepoznaje da su u pitanju fini ljudi, koji se prema njemu dobro odnose i neki od njih su mu čak i uzor (i to je sasvim ok, jer su u pitanju pametni ljudi), pa se pita zbog čega ja branim čak i da imitira da drži cigaretu među zubima, ili zbog čega toliko uporno insistiram da se ne smiju govoriti ružne riječi kao „budala“, a pogotovo ne psovke – nikada, bez obzira na situaciju. Dijete je zbunjeno zbog čega ja pivo ne smatram „prehrambenim proizvodom“ i kako to da toliki ljudi piju, a ja ne želim da ono ikada i proba šta je to.

Dijete izlazi vani, ide u školu, vozi se javnim prevozom, ponekad idemo vani na pitu ili palačinke, i svakodnevno čuje komunikaciju koja uključuje ružne riječi izgovorene u šali, bez ikakve loše namjere, ili psovke koje su postale poštapalice, pa osoba koja ih izgovara ni ne zna da ih koristi umjesto „ovaj“ ili „onaj“. Ni „obične“ poštapalice nisu poželjne, jer je važno da dijete uči da svjesno bira riječi koje će izgovoriti. Bolje je da govori polako i pravi pauze dok se sjeti odgovarajućeg pojma, nego da pauzu zamijene nepotrebne riječi ili ponavljajuće fraze. Ne dozvoljavam ni ismijavanje drugih, bez obzira što je često u pitanju šala iza koje nema zadnje namjere. Jednostavno želim da dijete uvijek bude svjesno da se svi moraju poštovati i da su takve šale neukusne i, prije ili kasnije, mogu nekoga povrijediti.

Tada najčešće uslijedi čuveno: „Ali, svi to rade“. Čak i da je to tačno (a nije) moj odgovor je da i ukoliko bude posljednja osoba na svijetu koja će tako postupati, dijete treba da se ponaša pristojno i da ne misli da su alkohol i cigarete „cool“, a da je izmijavanje drugih i drugačijih „zabavno“.

Kao primjer obično navodim ljude kojima su cigarete uzrokovale ozbiljne zdravstvene probleme, a članovi porodice koji su pušači me podržavaju u tome, što mi pomaže da djetetu objasnim da čak i oni koji to rade nisu sretni što su pogriješili i navukli se na taj porok. Iako nisu svi koji piju alkohol automaski alkoholičari, ja djetetu navodim poznate primjere gdje je alkoholičar nesvjesno povrijedio svoje dijete, kao i da je često novac potreban za hranu porodice potrošio na piće, da zbog alkohola ne može da radi i njegova djeca zato žive u bijedi. Spominjanje druge djece podstiče empatiju kod mog djeteta i pozitivno utiče na prihvatanje mojih razloga. Naravno, tek ostaje da se vidi šta će se desiti kada jednom dijete poraste dovoljno da krene u srednju školu, ali ja već pripremam teren i nadam se da će nešto od ovoga što stalno ponavljam ostati u toj maloj, blesavoj glavici.

Trebalo mi je prilično dugo vremena da dijete odučim od psovki. Iako mi i sada, mada rijetko, znaju reći da su čuli dijete da opsuje, kada izvršim pritisak na se uči ili rade zadaće, nema više nesvjesnih psovki izazvanih bijesom, a ni u običnom govoru ne čujem ponavljanje prostih rečenica koje je dijete čulo u dijalogu koji prepričava.

Više poteškoća imam u kontrolisanju riječi koje se koriste u bijesu, a često uključuju da je neko “budala”, “idiot”, “kreten”, “da ga treba ubiti”, “da će ga probiti nožem”, “samo nek se usudi, pa će me vidjeti”, i slične nepotrebne riječi i prijetnje, koje zvuče jako ružno. Svjesna sam da ne mogu mijenjati karakter djeteta i da vjerovatno neću uspjeti da u potpunosti zaustavim neke besmislene reakcije, ali intenzivno radim na tome kako takva reakcija treba da izgleda da ne izazove povratnu reakciju na štetu djeteta (što se dešava, a onda moram ja da intervenišem da smirim situaciju).

Jednom kada dijete odraste, određeni obrasci ponašanja, koji su i prolazili djetetu, neće se više tolerisati, a naročito drsko ponašanje na poslu. Zato uporno upozoravam, ispravljam, predlažem drugačije riječi, drugačiji ton, drugačiji nastup, i nadam se da će u konačnici dijete naučiti da se koliko-toliko kontroliše, jer će u suprotnom samo sebi napraviti štetu. Srećom, još imamo vremena. Vjerujem u svoje dijete. Biće sve u redu.