Prava i obaveze

Vjerovatno ste već od djeteta čuli rečenicu „Ja imam pravo“. Tačno, djeca imaju prava. I ljudi imaju prava. Ali prava ne postoje sama od sebe, nego ih uvijek prati nešto na šta se ni djeca ni ljudi nikada ne pozivaju: obaveze.

Tako je i moje dijete, kada je tek počelo da živi sa nama, na svaku zabranu prigovaralo da ono ima svoja prava. Vjerovatno su ih učili da djeca imaju prava, i to nije pogrešno, ali nije dobro istovremeno ne učiti ih da su prava praćena obavezama.

Tako dijete ima pravo da se školuje, ali školovanje je istovremeno i njegova obaveza, što znači da mora učiti i raditi zadaće. Dijete ima pravo da se igra, ali ta igra dolazi na red tek nakon što se odradi ono što je djetetova obaveza (u zavisnosti od uzrasta). Dijete ima pravo da bude zdravo, ali ima obavezu da vodi računa o svojoj ličnoj higijeni (da skida cipele kada uđe u kuću, da pere ruke, da pere zube, da se opere nakon obavljanja nužde, da se redovno kupa). Dijete ima pravo da jede slatkiše i grickalice, ali nakon što je pojelo zdrav obrok i u umjerenoj količini.

Svaki put kada mi je dijete tražilo svoje pravo, ja sam povezala to pravo sa pratećom obavezom i upućivala dijete da prvo izvrši svoju obavezu kako bi ostvarilo svoje pravo. Na kraju, postoji još jedno „pravo“ na koje sam navikavala dijete, a to je „pravo“ da radi onako kako mu ja, kao neko ko brine o njegovoj dobrobiti, kažem da treba da radi. Možda ćete se iznenaditi, ali dijete je prihvatilo i ovo posljednje „pravo“ kao nešto prirodno i već duže vrijeme nemam komentare tipa „ali, ja imam pravo“, nego dijete normalno zamoli da izađe ili da sebi kupi neki gazirani sok ili neku grickalicu i ja to ne odbijam ukoliko je prateća obaveza već izvršena.

Odmah želim pojasniti da to ne znači da dijete uvijek bespogovorno sluša ono što mu se kaže. Često su neke obaveze praćene nepotrebnim razvlačenjem, prigovaranjem koliko dugo treba da se nešto odradi, pokušajima da se „smandrlja“, umjesto da se zadatak odradi kako treba, kukanjem kako je dijete umorno, pospano, kako baš sad nema vremena, i slično. Ovdje samo treba biti dosljedan i strpljiv sve dok dijete ne odradi zadatak minimalno na zadovoljavajućem nivou. Ne očekujem od djeteta savršenstvo, ali očekujem minimalni nivo pristojno odrađenog zadatka. Bilo da se radi o pospremanju sobe, ili o ličnoj higijeni, jedan osnovni nivo truda i urednosti mora biti zadovoljen da bi se obaveza smatrala izvršenom i na osnovu nje steklo pravo da se izađe vani, da se igraju igrice, da se kupi gazirani sok, ili nešto slično.

Začudo, nije bilo previše teško uspostaviti sistem „obaveza -> pravo“ i zadovoljna sam kako je dijete dobro prihvatilo ovaj sistem. Očekivala sam više otpora, pogotovo jer dijete nije imalo već razvijene higijenske navike, kao ni navike koje se povezuju sa jednostavnim kućnim poslovima. Neke obaveze će, naravno, izbjegavati koliko god može (kao što su učenje i zadaće), ali sve u svemu, zadovoljna sam kako me dijete sluša i sretna sam što je dobar dio higijenskih navika i obaveza oko domaćinstva već usvojilo kao redovni dio svojih svakodnevnih aktivnosti. Bez moje posebne napomene, samo mi skrene pažnju da je neke aktivnosti već odradilo i često mi i demonstrira kako to radi.

Sa učenjem ide malo teže, ali mnogo manje vremena moramo potrošiti na zadaće nego ranije, dijete brže pamti i lakše se fokusira. Čak i na času bolje prati nego nekad. Dok završi osnovnu školu, nadam se da će biti u stanju samostalno da izvršava svoje obaveze. Zasad sam tu da pomognem koliko god mogu.