Traume iz djetinjstva

Kada pričam o dogodovštinama sa djetetom, često dobijem komentar tipa „i moje dijete je takvo“. Tehnike odgoja koje primjenjujem ne razlikuju se od onih koje roditelji primjenjuju na svojoj vlastitoj djeci.

Lako je zaboraviti ključnu razliku: dijete koje je odrastalo u zdravoj porodici nema traume iz djetinjstva. Ono nema duboko ukorijenjeni strah od napuštanja i ono nikada nije bilo u situaciji da, makar i najmanji trenutak, posumnja u bezgraničnu i neupitnu roditeljsku ljubav.

Ovo ništa ne mijenja u tehnikama odgoja, ali mijenja drugu bitnu stvar: odnos prema recidivima u lošem ponašanju. A ima ih. Nekada se čini da je dijete taman prevazišlo neku lošu naviku, a onda se ona vrati kao da ništa niste u međuvremenu radili. Nekada vam se čini da je taman naučilo da drsko ponašanje i izražavanje ne vodi nikuda, a onda ono u najnezgodnijem trenutku izbije iz djeteta. Nekada vidite popravljeno ponašanje i pristojne ocjene u školi da bi već sljedeći mjesec dobili pritužbe na ponašanje djeteta i vidjeli jedinice u elektronskom dnevniku.

U takvim trenucima pojaviće se ljudi koji će odmah osuditi vaše dijete i konstatovati da mu se ne može pomoći jer je ono naprosto loše. Da li je zaista tako? Ja ne vjerujem u to. Mnogi i 30 godina nakon što je rat prestao još uvijek imaju veće ili manje traume vezane za to vrijeme. Zar je drugačije sa djetetom? Zar dijete ne vuče traume izazvane ranim godinama djetinjstva provedenog u konfliktnoj porodici, gdje mu niko nije pružao ni osnovnu brigu, ili u domu bez roditeljskog staranja, gdje je bilo sito i obučeno, ali nije imalo nikoga da mu pruži ono što svakom djetetu najviše treba – ljubav?

Ukoliko ste u međuvremenu razvili emotivnu vezu sa djetetom, vidjećete da se ono trudi da bude bolje, ali često ne može da spriječi izliv negativnih emocija. Vaša pretjerana rekacija može samo pogoršati stanje. Teško je u nekim trenucima zadržati smirenost, a da biste to postigli, savjetujem vam da se sjetite emotivnog stanja djeteta kad je tek došlo kod vas. Meni to uvijek pomogne da se ljutnja istog trena pretvori u saosjećanje.

Ne kažem da dijete ne treba kazniti zbog lošeg ponašanja, ali nikada ne treba kažnjavati u bijesu, nego hladne glave i primjereno djetetu, tako da ono razumije da postoje posljedice lošeg ponašanja, ali da te posljedice nikada, ali baš nikada, ne uključuju bilo kakvo umanjenje vaše ljubavi i brige za njega.

Bićete kritikovani da ste „preblagi“. Savjetujem da takve kritike odmah odbacite. Dijete koje ste uzeli na brigu naprosto vapi za ljubavlju. Obaspite ga njome. Razmazite ga nježnošću. O lošim postupcima razgovarajte, a nikada ne kažnjavajte strogo, nego taman toliko da dijete shvati da se treba promijeniti. Razgovarajte o lošem ponašanju tako što ćete ukazati na to da je dijete svojim ponašanjem povrijedilo nečije osjećaje. Razvijajte empatiju kod djeteta kojem je empatija bila uskraćena u najosjetljivim godinama života.

I ne zaboravite da ponavljate djetetu da ga volite. Svaki dan.