Kontakt sa životinjama

Poznato je da je kontakt sa životinjama dobar za razvoj empatije, a i odgovornosti kod djeteta kojem se povjere zadaci vezano za brigu o ljubimcu.
Međutim, vama su već pune ruke posla sa djetetom i pribavljanje kućnog ljubimca (ukoliko ga već niste imali) nije vam visoko na listi prioriteta.
Ali, to ne znači da dijete ne može imati kontakta sa životinjama.
Najbolje rješenje je da dogovorite sa porodicom ili prijateljima koji imaju ljubimca da se dijete „upozna“ sa ljubimcem, ukoliko je u pitanju pas da ga vodi na povocu (vidjećete da je i to težak zadatak kada onaj koji drži povodac ne prati šta pas radi), ukoliko je u pitanju mačka da je malo pomazi ako mu ona to dozvoli (moje dijete je odmah počelo ganjati mačka kojeg ima moj rođak, ali mačak je začas umakao na nedostupno mjesto), a ukoliko je u pitanju papagaj da dozvoli da sleti na njega (iznenadićete se koliko je zapravo djetetu zastrašujuće da mu ptica sleti na ruku).
U mom slučaju, dobra stvar je što moja sestra ima malog psa sa kojim je dijete često u kontaktu. Prva reakcija na psa je bila prestrašeni bijeg na kauč, iako je pas dotrčao do djeteta iz puke radoznalosti. Sada se rado igra s njim, mada ponekad moramo upozoriti da ne dosađuje jadnom psu. Ova pasmina je veoma nježna i nema straha da će povrijediti dijete. Zapravo moramo njega braniti od djeteta.
S druge strane, kada su mačke u pitanju, treba malo pripaziti da dijete ne uznemiri mačku u mjeri u kojoj bi ona mogla osjetiti potrebu da se brani, jer mačka neće oklijevati da ogrebe ukoliko se osjeti ugroženom.
Ja sam djetetu dala i malo riže da hrani golubove, ali prepalo se kada su se golubovi sjatili naokolo, pa sam zaključila da je puno životinja odjednom ipak previše.
Išli smo i u zoološki vrt, ali tamo su životinje uglavnom u svojim kavezima i, mada su zanimljive, ne omogućavaju interakciju koja je potrebna da bi dijete naučilo da se prema životinjama odnosi na pravilan način, bez straha i sa potrebnim poštovanjem i empatijom.
Kada smo vani u šetnji, nije mi drago da dijete bez kontrole prilazi vlasničkim psima na koje naiđemo, ali pošto to ne mogu spriječiti, napravili smo kompromis. Dijete prvo mora tražiti dozvolu vlasnika da priđe psu i smije mu priđi samo onako kako vlasnik objasni da je primjereno. Na ovaj način neće biti opasnosti da dijete svojom nesmotrenošću izazove neželjenu reakciju psa.
Mačkama na ulici također pokušava prići, ali one uglavnom odmah pobjegnu.
Iako su reakcije djeteta i dalje prilično intenzivne u kontaktu sa životinjama, primjećujem da je počelo razumnije da im prilazi i bolje da „komunicira“ sa njima, što znači da smo na dobrom putu.