Svjesni smo kako živimo u vremenu gdje moral gubi na značaju, a vanjska predstava o čovjeku postaje važnija od njegove suštine. Mjerilo čovjeka postaju izgled, novac i uticaj, a ne znanje i poštenje. Naprotiv, pošten čovjek se opisuje kao budala i neko ko nije sposoban da razumije „realni“ svijet.
Djeca su naročito podložna uticajima takvih shvatanja, pa sve češće imamo ispoljavanje nepotrebne sile nad slabijima u školama, igralištima i na ulici, što se u društvu smatra „cool“ ponašanjem, dok je sve manje onih koji su spremni stati u odbranu slabijih. Još gore, umjesto da se usprotive, djeca mobitelima snimaju nasilje i postiraju to na društvene mreže.
Knjiga je postala nešto što je sramota uzeti u ruke. Sve je manje kreativnih aktivnosti i igara izvan klubova i kurseva, koje mnogi roditelji ne mogu da priušte, a i kada mogu, ovo regulisano okruženje ne dozvoljava djeci slobodu igranja koju su nekada imali kada su se igrali u komšiluku.
Kako u ovakvom okruženju objasniti djetetu da nije sve onako kako izgleda? Da su oni koji se predstavljaju kao velike „face“ zapravo kukavice koje zlostavljanjem slabijih nastoje pokazati svoju nadmoć. Kako objasniti da za cigarete, alkohol i, ne daj Bože, drogu, nema mjesta u školi i da sve to upropaštava, a ne jača mlade ljude?
Danas mnogi roditelji oklijevaju djecu uopšte pustiti iz kuće.
Mogu veoma dobro da razumijem kako se osjećaju, ali dijete mora minimalno ići u školu, što znači da će u nekom trenutku biti izloženo lošim uticajima. Ne smijemo zaboraviti da djeca lakše prihvataju ono što rade druga djeca, nego ono što im njihovi roditelji savjetuju.
Moje zapažanje je da je jedini način da se umanji negativni uticaj na dijete svakodnevni razgovor sa djetetom. Iako se ponekad čini da dijete ne sluša ništa šta mu se kaže, ipak je važno da čuje drugo mišljenje o onome što mu se u prvom trenutku učinilo da je fora.
To znači da svaki dan poslije posla treba pokušati odvojiti minimalno jedan sat i provesti ga sa djetetom na način da ga pitamo o školi, o društvu, o raji, i pustimo da nam ispriča sve što se dešavalo, a onda polako, mirnim glasom, objasnimo zbog čega mi lično smatramo da nešto nije u redu i ispričamo djetetu kako bi bilo ispravno postupiti u sličnoj situaciji. Nije loše navesti i primjere poznatih situacija gdje je ono što dijete opisuje kao nešto super prouzrokovalo nekome bol i patnju.
Iako se nekada ne čini tako, djeca su osjetljiva na bol i patnju. Pomozite im da tu svoju urođenu empatiju razviju i ona će samostalno znati kako da postupe ispravno. Pohvalite svako ispravno ponašanje koje vidite i vjerujte u svoje dijete.
Ako bez obzira na izazove modernog vremena i dalje vjerujete da moral, poštenje i znanje vrijede više od izgleda, novca i uticaja, ne bojte se. Dijete će od vas da nauči da bude dobar čovjek, bez obzira na sve.
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.