Priče o prošlim dogodovštinama

Imala sam jedno zanimljivo iskustvo sa djetetom o kojem brinem već nekoliko godina.
Spomenula sam tokom razgovora kako dijete ne ispoljava neko ponašanje koje je bilo često kada je tek došlo u moje domaćinstvo.
Dijete je potpuno zaboravilo na to. Iako ja ne osjećam da je prošlo puno vremena, ono je već počelo da zaboravlja ranija dešavanja.
Onda me zamolilo da pričam o njemu. Htjelo je da mu pričam o tome šta je radilo, kako se ponašalo, šta ga je interesovalo, a šta ljutilo.
Tako sam ja pokušala da se sjetim svih dogodovština koje sam imala s djetetom. I lijepih, a i nezgodnih situacija. Nisam isključila ni one koje su me ljutile, a koje sam iskoristila da pokažem kako sada nema takvog neželjenog ponašanja kod djeteta.
Ovo mi je bilo veoma interesantno iskustvo.
Počeli smo da imamo zajedničku prošlost.
Kako je dijete dolaskom u moje domaćinstvo prekinulo sve veze sa djecom sa kojom se družilo u domu, a (u mom konkretnom slučaju) nema kontakt ni sa biološkom porodicom, nekako je ostalo bez korijena.
Sjetila sam se kako je prve godine boravka često pričalo o svom životu u domu i o djeci s kojom se tada družilo, a i djeci s kojom je imalo sukobe.
Već duže vremena ne spominje dom, niti ikoga iz doma.
Neugodna iskustva sa djecom sa kojom je imalo problema polako su potisnuta.
Zaboravilo je i neke svoje prvobitne strahove. Kao da ih nikada nije ni bilo.
Neko mi je prije nekoliko dana rekao da dijete hoda uspravnije.
Pomišljam da je možda spao dio nevidljivog tereta sa djetetovih pleća, pa sada može lijepo da ispravi ta svoja mala ramena i podigne glavu bez straha.
Moram se potruditi da izdvojim sve naše fotografije iz digitalnih foldera i izradim album za dijete. Da utvrdimo našu zajedničku prošlost i ukorijenimo našu budućnost.
Mislim da bi to bio baš lijep poklon.