Podrška hranitelju

Fokus dosadašnjih članaka je bio na djeci, što je i logično, jer je zaštita djece glavni razlog zbog čega se djeca uopšte daju na staranje i brigu hraniteljima.
Mislim da je vrijeme da se malo pozabavimo samim hraniteljem.
Kao što sam već rekla, hraniteljstvo je teško. Potrebno je mnogo upornosti i strpljenja.
Međutim, i hranitelji su živi ljudi. Nekada jednostavno ponestane snage. Nekada druga opterećenja svakodnevnog života otežavaju hraniteljima da se djeci posvete u mjeri u kojoj bi željeli, ali i u mjeri koja je to djeci zaista potrebna.
Zato sam u uvodnim člancima napomenula da je važno imati podršku porodice, naročito one najuže. Potreban je neko ko će hranitelju pružiti onaj bitni prostor za pauzu, kao i uho za razgovor. Kada hranitelj pokuša objasniti svoje svakodnevne poteškoće ljudima koji nisu imali neposredni kontakt sa djecom iz doma ili djecom čije su porodične prilike problematične, najčešće će se susresti sa odgovorom tipa „ni moje dijete ne sluša“, što će ga obeshrabriti u pokušaju da dalje komunicira svoje svakodnevne izazove.
Pokušaj da se poteškoće komuniciraju službi za socijalni rad, uglavnom će proizvesti reakciju „sva su djeca iz doma takva“ i „recite kako mi možemo pomoći“.
Ali, ja kao hranitelj ne znam kako služba može pomoći. Ja mogu samo prenijeti svoja opažanja i nadati se da iskustva sa brojnom drugom djecom sa sličnim poteškoćama u razvoju izazvanim problematičnim porodičnim situacijama koje centar ima može meni pomoći tako što ću dobiti savjete, pomoć djetetu u učenju, nekoga da porazgovara sa školom, možda prijedlog specijalnog školskog programa za dijete.
Nakon nekoliko prvih pokušaja da komunicirate svoja opažanja, jednostavno ćete zaključiti da morate sami da iznađete rješenja.
Prva logična pomisao je da trebate konsultovati dječije psihologe. U većini slučajeva, dobićete informaciju da vaše dijete ima poremećaj pažnje i da trebate s njim raditi, ali nećete dobiti nikakve konkretne savjete kako pomoći djetetu.
Ozbiljniji psiholozi će vam napraviti analizu mentalnog uzrasta djeteta, koje će biti mlađe od njegovog biološkog uzrasta.
Ne dajte se prevariti pogrešnom slikom koje nam prezentiraju filmovi o djeci iz sirotišta. Dijete koje je odraslo u domu bez roditeljskog staranja nije razvilo nikakve posebne vještine. Naprotiv, naučilo je da ne razmišlja svojom glavom i ne zna samostalno obavljati ni najjednostavnije aktivnosti.
U pokušaju da bolje razumijem dijete koje sam primila na hraniteljstvo, pročitala sam sve dostupne materijale o odgoju djece i, mada se svi ti materijali uglavnom bave „normalnom“ djecom, odlučila sam da metodom pokušaja i pogrešaka pokušam primijeniti savjete koji su se činili logičnim i primjenjivim na dijete čiji sam hranitelj.
Nije svaki pokušaj dao željeni rezultat, a u nekim slučajevima rezultat je bio vrlo kratkog daha.
Ostala sam na onome što sam navela na početku: strpljenje i upornost, dopunjeno ignorisanjem dobronamjernih savjeta ljudi koji „nisu svjesni svoje nesvijesti“, odnosno ne znaju uopšte šta ste sve već poduzeli i pokušali i šta još uvijek činite (ovo može ići na živce, ali trudim se uvijek da imam u vidu da nema zle namjere iza dobronamjernih savjeta, koliko god oni bili nepozvani i neprimjereni situaciji u kojoj se nalazite).
Nekada će vam se činiti da ste za svaki korak naprijed u međuvremenu napravili dva koraka unazad, ali nije tako. Kada poslije više mjeseci napravite retrospektivu, vidjećete da napredak postoji.
Kako u međuvremenu sačuvati živce?
Tako što ćete donijeti odluku da ustrajete makar vas dijete nikada ne prihvatilo i tako što ćete imati uza se svoje najbliže kojima ćete moći da istresete dušu kada vam je teško i koji će vas zamijeniti u čuvanju djeteta po nekoliko sati kada vam je previše. Vaši roditelji su vaše sidro kada su vremena nemirna, kao što ćete vi biti sidro vašem djetetu kada ono bude trebalo nečiju snagu da ga čuva. To je ono što vas čini jakim i to je ono što dijete koje ste uzeli na brigu nije imalo prije vas.